...Obozavam ga,ali on mene ne...
09.07.2006., nedjelja
Vagon mržnje...
|
Crni pozdrav... Evo dosla ja izjadat se ponovo... Htjela sam vas pitat kako se vi rijesavate depresije u zivotu?Jel nesto radite ili sta?Kazu da je najbolje lupat glavom o zid  al meni se to nekak nece hehehe.Pa vidi,ja sam se nasmijala...wooooow...U ovom postu,da nebi uvijek postovi bili tuzni,odlucila sam pozdravit svoju najbolju frnedicu Moniku...Stvarno mi puno pomaze i neznam sta bi bez nje.Uvijek sam mislila da smo nas dvije jako slicne ali sam shvatila da smo totalno razlicite.Ja sam,naravno,uvijek u crnom ili crvenom a ona nosi nekako vedre boje koje te oraspoloze,iako ja to nikad nebi stavila na sebe,na njoj super izgleda a i ona se u tome dobro osjeca bas kao ja u svom crnjaku.Stara me zove crna udovica jebote ...Svi misle ak nosis crno da si i losa osoba.To je tako jadno i plitko.Metalci su uvijek bili lose osobe(kako za koga)a one mamine maze u rozim kaputicima i krznenim cizmicama su najbolje i "zenstvene"(kako za koga).Po cemu smo mi tako losi?Nikome nismo nis skrivili,nikome naudili ali samo nas osuduju.Jeste li ikad culi da se netko pobijo na metal koncertu?ja nisam...Ali cesto cujem da su se poubijali u onoj Ludnici(tam slusaju nrodnjake)ali glavno da smo mi losi .I gdje je tu pravda?Al neka,doci ce jednom sve na svoje,doci ce i taj dan,pa cemo zivjeti u fucking miru...Do slusanja... Peace...  P.S.Tek sam otvorila blog al morat cu otic.Veceras putujem kod ujaka u Ameriku.Jedva cekam,tamo mi nikad nije bilo lose,onak ok...Sretan mi put  ...   |
08.07.2006., subota
Prvi koraci jadanja...
|
Evo ja napravih blog da se mogu negdje jadati...Da mogu negdje iznjeti svoje osjecaje i dusevne boli koje me progone iznutra...Moj zivot nema smisla...Nikad nisam bila sretna,cak ni kao dijete...Jednom u zivotu dozivila sam krtaku srecu.Tada sam se osjecala ispunjeno.U ta dva mjeseca digao mi je svijet u nebesa,govorio mi da sam samo njegova princeza i da cemo zauvijek biti sretni,a sto je najgore ja sam mu sve vjerovala...U ta dva mjeseca moj je zivot imao smisla,htjela sam zivjeti i zivjela sam punim plucima i vjerovala sam u nasu ljubav...koje,s njegove strane,nije bilo...Ponekad pomislim da me mozda i volio ali da sam ja ns krivo napravila,ali nikad nisam shvatila sto je bilo presudno da ja opet zavrsim u svom malom svijetu tame,tuge i patnje...Od te kratke srece proslo je 7 mjeseci i jos to nisam preboljela,ponekad se pitam hocu li ikad?Ocito cu biti sretna tek kada zavrsim u nekom prokletom jarku,u marcnom i smrdljivom parku...Ja ne zelim tako zavrsiti,Ja samo zelim biti obicno sretno dijete...Mozda za mene ima sanse...ali hoce li se ona pokazati na vrijeme?ili je za mene prekasno?Ne znam,ali Onaj gore zna...Onaj gore koji mi je dao toliko patnje i boli a sto sam ja Njemu ucinila??Sto sam Mu skrivila?Nitko nije sasvim sretan ali svatko ima mali tracak srece u zivotu a ja nemam ni to...Ozbiljno vam kazem...Nadam se da cu jednom u zivotu nac svoju srecu...da cu dozivjet ljubav prije nego sto bude prekasno... Do slusanja... Tuzni pozdrav...     |
